Navika je još jedna u nizu čudnih stvari koje su utkane u naše živote.
Meni je navika moja sigurna luka. Bez navike imam osjećaj kao da fali jedan dio mene. U isto vrijeme znam da ni to nije dobro, da se držim slijepo za stvari, ljude, i mjesta na koje sam navikla. Imam osjećaj da su moje navike kao štake bez kojih ne mogu pravilno hodati.
Kako sam starije sve sam više svjesna toga, ponekad me i zabrine, a nekada mi je i drago. Prvenstveno mi je drago jer volim što se vežem uz mjesta i ljude, imam neke svoje rituale, i navikla sam da kada se nađem na određenom mjestu i sa određenim ljudima, znam tačno šta me očekuje.
U drugu ruku, te navike nose sa sobom i očekivanja, velika očekivanja koja se ne mogu svaki put podjednako realizirati. Onda mi to ide na živce, i ciklus se nastavlja dalje.
Puno puta kroz mojih malih 28 sam čula kako trebam biti spontanija, otvorenija, i kako se trebam opustiti.
Ono što ljudi koji mi to govore ne znaju je da sam ja za sebe spontana i dovoljno otvorena. Da svi mi imamo različite definicije otvorenosti, spontanosti i načine kako se opuštamo.
Ljudi su vrlo često nesvjesni da samim tim kada Vam govore da nešto morate i trebate biti, stavljate osobama, poput mene, veliki pritisak da budemo ono što zapravo nismo.
Za mene je opuštanje moja navika da mogu biti sama sa sobom duže vremenske periode. Za mene je spontanost da kada me prijateljica pozove na kafu ja siđem za 5 minuta ispred zgrade. Otvorenost je za mene to što sam u svakom trenutku direktna i iskrena prema ljudima, i najprije, prije sebi.
Velik je kamen na leđima kada imate potrebu da ispunite svačija očekivanja, kada mislite da sami niste dovoljno dobri.
Ja se ne sramim svojih navika jer one mi daju stabilnost. Daju mi psihičku stabilnost zbog koje znam da sa u svakom trenutku ona prava ja.
Nekada bi htjela zaista da radim neke stvari kao drugi ljudi, ali vrlo brzo me to prođe, i vratim se sebi.
Naravno, nekih navika sam se morala osloboditi samim tim što sam se selila već par puta u druge gradove i države, ali jedno znam, navika da jedem iščopanu kljukušu moje Mame, nikada, ali nikada, neće izgubiti sjaj.
Sa novim rođendanom napokon sam shvatila da je ok biti ja, čak šta više, super je.
KLJUKUŠA MAME U.
- 500 gr brašna
- 2 jaja
- mlijeko ili voda
- 1 prašak za pecivo
- 1 žlica soli
- ulje
- jogurt
- kiselo vrhnje
- češnjak
Pećnicu zagrijte na 220-230 stupnjeva.
U zdjelu stavite brašno, prašak za pecivo i sol, i dva jaja. Postepeno dodajte mlijeko ili vodu tako da vam smjesa ispadne malo gušća nego za palačinke.
U posudi u kojoj ćete peći kljukušu, stavite ulje tako da prekrije dno. Stavite posudu u pećnicu. Kada se ulje zagrije, pažljivo izvadite posudu, i uspite smjesu.
Vratite u pećnicu i pecite dok ne vidite da je kljukuša poprimila zlatnu boju.
U međuvremenu sjedinite jogurt, isjeckani češnjak, soli koliko vama odgovara, i kiselo vrhnje.
Kada je kljukuša gotova, što topliju je treba iskomadati u manje komadiće, stavite u zdjelu, i preliti jogurtom.
Možete dodati još soli ako vam fali, a ništa vam drugo ne preostaje nego da uživate u ovom ultimativnom comfort foodu.
Mljac!
-M.
