Svakog dvadeset i petog dobijem jedan cvijet.
Broj 25 mi nije bio nešto poseban, sve do jednoga ljeta. Taj dan sam znala da se upuštam u nešto veće, nešto drugačije. Znala sam to jer se nisam nikada prije tako osjećala. Pomiješani leptirići sa mojom anksioznošću, jedan lijepo-čudni osjećaj koji prije nije bio prisutan. Nisam se samo zaljubila tog 25tog, nego je čitavo moje biće bilo razoreno najvećom silom na planeti- ljubavlju.
Broj 25 je dobio značenje simbola novog života, novog početka, procvata, uspona, padova, dosta padova, pa onda još više uspona, uzbuđenja, suza, i smijeha. Dao mi je smisao i nisam htjela da niti jedan 25ti ne prođe bez bar jednog znaka pažnje.
Broj 25 je također poprimio i simbol straha. Što sam starija sve sam opreznija, sve sam svjesnija straha od samoće iako znam da nisam sama, i to je borba kroz koju puno nas prolazi ali rijetko tko priča o tome. Strah me odlaska ljudi koje volim, strah me moga odlaska od ljudi koje volim.
Iz toga straha, uslijedila je najveća pozitiva i booster poput droge za moj mozak zvani, slavimo svaki trenutak.
Da se razumijemo, taj booster je vjerovatno došao u obliku moje psihološke potpore, i moje ustrajnosti da svom umu dam jedan dobar restart (hvala, Kristina), ali je došao, i ja sam zahvalna do neba.
Nakon mamine bolesti, moje adaptacije u novom gradu (iako sam mislila da je to za mene mačiji kašalj), turbulentnosti veze, traženja posla, traženja sebe i svog identiteta, svaki 25ti predstavlja jednu malu pobjedu.
Tu smo, živi smo, zdravi smo, volimo se.
Predstavlja dan kada slavimo jer smo jednostavno, dobro.
Predstavlja ljubav mene i moga supruga, i broj 25 kao dan početka naše priče.
Broj 25 od toga dana pa sve do kraja naših svjetova, ostat će uvijek dan kada ću dobiti cvijet od svog supruga.
(Photo: Vlasta Weddings)