Neka digne ruku ko god se u jednom, ili više, trenutaka u svom životu osjećao potpuno beskorisno? Sigurno vas je sada puno diglo virtuelne ruke, i evo, ja sam digla obe. Da imam više ruku, digla bi i više.
Ova čitava situacija kolektivnog lockdowna koji sada već predugo traje, ove osjećaje niškoristi pojačala je na 85%. Zašto?
Vjerovatno zato što smo shvatili koliko smo mali, beskorisni naspram virusa, prirode, i vjerovatno zato što imamo ipak malo previše vremena za razmišljanje i rasprave sami sa sobom.
Preispitivanje je super stvar, ali ovolika količina razgovora Mirne sa Mirnom je dovela obe Mirne do beskonačnog zida od armiranog betona. U tom zidu su uklesana sva pitanja koja sam sama sebi postavila, i nije se nazirao niti jedan odgovor. ( osim da uplatim Eurojackpot i ovaj tjedan)
Jesam li dovoljno dobra? Šta znam raditi? Da li sam donosila prave odluke? Jesam li potpuno besmislena? Da li ovo što pokušavam je totalni fail? Da li sam išla na pravi fax? Da li je bilo ispravno što sam radila sve što sam htjela? Jesam li pogriješila negdje? Da li me neko trebao tjerati na nešto drugo? Šta ću sa sobom? Šta ću od sebe? Šta drugi vide u meni?
Mislim da je ovo sasvim dovoljno da shvatite u kakvoj banani je moj mozak bio već skoro godinu dana.
Onda sam, kao i svaki dan, pričala sa raznim divnim ženama oko sebe, i nekako sve su imale taj isti feeling. Onda sam se na par minuta osjećala bolje jer nisam sama, ali armirani zid je rastao sve više i više, i jednostavno sam odustala.
Taj trenutak je možda bio ključan da shvatim da će armiranih zidova uvijek biti, pitanja će uvijek biti, ali da vjeru u sebe fakat nije ok da gubim.
Malo po malo odgovarala sam na pitanja, uz pomoć isto jedne divne žene koja je moj coach već dvije godine ( hej Kristina), i vraćala sam se sebi.
Jako lijepo iskustvo, preporučujem svima da dođu sebi s vremena na vrijeme. Porazgovarajte sa sobom, i ponovo se upoznajte. Vidjet ćete kakvu moćnu osobu ćete svaki put sresti.
Sve odluke koje sam pravila do ovoga trenutka i koje pravim jesu ispravne za mene.
Sve te odluke su me natjerale da porazgovaram sa sobom i da dođem do neki saznanja do kojih ne bi došla da sam živjela u poredanom PS životu.
Svi smo tu gdje trebamo biti. Ja sam tu gdje trebam biti. Nešto se kuha, sigurna sam, a do tada ću ispeći još jedan najbolji banana bread.
BANANA BREAD
- 3 veće banane (one koje izgledaju isto kao niškoristi)
- 114 gr maslaca na sobnoj temperaturi
- 150 gr šećera
- 2 jaja
- 188 gr glatkog brašna
- 1 mala žlica sode bikarbone
- 1 mala žlica soli
- pola male žlice vanilije
- orašasti plodovi po želji
Uključiti pećnicu na 180.
Šećer i puter umutiti mixerom da dobijete pjenastu smjesu. Dodati izgnječene banane, i jedno po jedno jaje. Dodati i ekstrakt vanilije.
U brašno staviti sol i sodu bikarbonu i promiješati. Lagano dodavati u smjesu sa bananom dok ne sjedinite sve.
U smjesu možete dodati orašaste plodove ili ne morate ništa
Staviti u kalup za pečenje, i staviti da se peče otprilike 45 minuta.
Uživajte, i ne brinite ništa.
-M.
