Prije čitanja ovog posta operite ruke sapunom i toplom vode najmanje 20 sekundi.
Prošli tjedan je bio prepun informacija, dezinformacija, panike, toalet papira (????), i svake dvije minute bi čula ili pročitala riječ korona.
Da je svijet otišao u propast govori činjenica da ljudi umjesto limuna i đumbira, naprimjer, sumanuto kupuju toalet papir. Isto tako znamo da je svijet otišao u propast kada na internetu vidim slike grupa ljudi koji zagrljeni cugaju u “inat” virusu. Koji propagiraju ostanak doma, dok u isto vrijeme u karantenu zovu još 20 ljudi da budu u karanteni skupa.
Da je svijet otišao u propast govori mi i to da ljudi fakat, ali fakat, povjeruju svemu što vide na Facebook-u, portalima, Instagramu, itd.
Znam sigurno da je svijet otišao u propast onog trenutka kada moja Mama, koja je u svojim najboljim godina, ali ipak u kriznoj skupini, koja je sigurna od raka ni godinu dana, putuje preko oceana.
Ne putuje zato što želi, nego zato što joj je to posao. Ti isti ljudi koji su je poslali na put oko svijeta, su ljudi kojima ne pada na pamet da u vrijeme svjetske krize je ne nazovu i ne kažu joj vraćamo te nazad tvojoj porodici. Sva sreća Mama kao Mama, se sama izbori za povratak kući, jer nekako, nije joj bilo zanimljivo biti sama u karanteni u Ukraini.
Počela sam razmišljati kako svi ti silni uber šefovi, muškarci sa previše testosterona, karijeriste bez empatije, su u stvari obični beskičmenjaci koji nisu u stanju donijeti odluke u najkrucijalnijim trenutcima. Znam da je puno ljudi ostalo u karanteni negdje daleko od svojih domova, i da je moja Mama imala sreću da sleti sa jednim od zadnjih letova na njujorškom JFK-u, ali i u ovom trenutku imam osjećaj da se i dalje moramo pobrinuti sami za sebe.
Kakvo je to društvo koje ne brine o svojim uposlenicima? O Mamama? Kćerkama? Prijateljicama? Bakama?
To je isto ono društvo koje ode u supermarket i kupi 65 pakiranja toalet papira i 155 sredstava za dezinfekciju, ne razmišljajući da i drugim ljudima to isto treba.
Obzirom da me čitava situacija dosta potresla i iznervirala, odlučila sam napraviti najbolje kekse na planeti, i podijeliti sa Vama recept koji ćete napraviti za pola sata.
Dok se keksi peku i hlade, možete oprati ruke još jednom, ili dezinficirati čitav stan kao što ću ja napraviti upravo sada.
Čuvajte se i budite pametni!
KEKSI SA ZOBENIM PAHULJICAMA A LA MIRNA
- 115 gr maslaca na sobnoj temperature
- 1 jaje ILI 1 izgnječena banana ( ja sam sa bananom pravila i super su)
- 100 gr šećera
- 115 gr brašna (glatkog)
- 1 čajna žlica ekstrakta vanilije
- 1 čajna žlica cimeta
- pola čajne žlice soli
- pola čajne žlice sode bikarbone
- 128 gr zobenih pahuljica
Ja sam još dodala sjeckane brusnice i indijske oraščiće, ali možete dodati šta god vi volite.
Zagrijati pećnicu na 190 stupnjev. Staviti papir za pečenje na tepsiju.
U jednu zdjelu staviti brašno, cimet, so, i sodu bikarbonu.
U drugu zdjelu staviti maslac i šećer, i miksati dok se ne sjedini masa. Dodati izgnječenu bananu, ili jaje, i ekstrakt vanilije. Miksati opet dok se ne sjedini.
Dodati suhe sastojke u zdjelu sa maslacem i šećerom, i sa drvenom žlicom ručno sjediniti masu. Dodati zobene pahuljice, orašaste plodove, čokoladu, ili po želji.
Uzeti jednu žlicu i vaditi smjesu. Formirati kuglice i staviti na papir. Staviti kuglice tako da između svake ima bar 2 cm prostora.
Peći 9-10 minuta, dok ne porumene.
Bitno je da ostanu mekane u centru.
Kada izvadite iz rerne kekse, ostavite da se ohlade, i onda ih prebacite ili u kutiju, na tanjur, ili jednostavno pojedite odmah sve.
DOBAR TEK!
- M.
