Za današnji post htjela sam pisati o karanteni i kako me podsjetila na višesatno ispijanje kafe u Sarajevu promatrajući prolaznike. Neki drugi put, neki drugi post.
Zbog jučerašnjeg jutra, imam potrebu napisati nešto drugo.
Pored toga što smo u karanteni zbog Corona virusa, i što svijet već sada moramo promatrati drugim očima, jučer ujutro smo svi dobili jednu dozu traume koja nam definitivno nije bila potrebna.
Sjećam se samo dva potresa u Sarajevu, koja su bila tako minimalna da bi obično mislila da sam sanjala. Jučer ujutro sam skamenjena ostala u krevetu dok se tresao naš dom, dok su padale stvari po policama sve u isto vrijeme, i u meni je bio strah kakav nikada do sada nisam osjetila.
Kada sam skupila hrabrosti da uopće ustanem, nisam znala šta da uradim. Da li da počistim? Sklupčam se u krevet? Izađem na balkon? I sva sreća da imam partnera koji nije paničar, i koji me utješio i izveo napolje. I tako dok smo na hladnoći bili vani, zajedno sa susjedima, svi smo držali odstojanje zbog Corone, dok u isto vrijeme sam htjela nekoga zagrliti, možda pozvati na čaj, ili na toplu juhu.
Nikada u životu nisam bila toliko zbunjena, ne znajući šta da radimo, šta je pametno, hoće li opet, jesmo li sigurni, i gdje su moji prijatelji.
Isto koliko sam bila zbunjena, bila sam i zahvalna svim osoba koje su nas nazvale ili nam poslale poruke pune ljubavi i brige. Neke nismo poznavali, od nekih nismo očekivali, a prijatelji i porodica su bili prvi koju su nas virtuelno zagrlili.
Živio Viber/WhatsApp/Skype!
Čitav dan smo svi gledali vijesti, čekali da nas opet zatrese, i onda vidim na društvenim mrežama ilustraciju kako Vučko grli Zagija. Svaki put kada bi vidjela tu ilustraciju htjela sam da zaplačem od sreće. Moj grad i moj drugi grad su uvijek bili u nekoj posebnoj ljubavi, i uvijek su bili najbolji prijatelji. Baš kao što i ja imam svoju produženu porodicu u oba grada.
Ovo su pravi trenutci straha, ali i trenutci kada posebno otvorimo oči. Trenutci kada trebamo osvijesti ono najbitnije u životu. Nisu ni stanovi, ni pare, ni novi par cipela, ili novi auto. To su sami ljudi, i naš odnos prema njima, ali i prema sebi.
Sigurna sam da dosta zagrepčana nije spavalo čitavu noć, kao što nisam ni ja, ali danas nas je probudilo sunce, i novi dan.
Obzirom da je kuhanje zaista moja terapija, a sada mi je prijeko potrebna, predlažem da svi probate napraviti neki novi recept. Vjerujte da ćete bar tih par sati biti fokusirani, i u nekom boljem, ukusnijem svijetu.
Jedini mogući recept koji mene uvijek izliječi iznutra i izvana je domaća pileća juha, ili takozvani jevrejski penicilin.
Budite dobro, zdravo, i čuvajte sebe i jedni druge.
Mirnul vas voli.
PILEĆA JUHA
- 2 pileća krilca ili drugi dio piletine
- 3 mrkve (kolutići)
- 1 luk (samo prepoloviti)
- peršin
- celer
- korijen peršina
- so
- papar
- rezanci, ili ako više volite knedle, napravite ih sa 1 jajetom i par žlica griza
Sve sastojke osim peršina i rezanaca, ili knedli, staviti u veliku šerpu kuhati. Kuhajte najmanje 2 sata.
Na kraju dodajte svježi peršin, rezance ili knedle.
Ostavite jos par minuta kuhati, i sklonite sa vatre.
Uživajte.
Što više juhe, to više sreće!
- M.
