Prije pet ljeta tačno se sjećam trenutka kada sam spoznala da mi je budući vječni partner pozvonio na vrata. U tom trenutku mi nije bilo romantično, čak sam bila i iznervirana zbog okolnosti i situacije zbog koje je pozvonio, ali sada kada razmišljam o tome, to je bila prekretnica naše veze i mog haotičnog mozga.
Prije nego je pozvonio, moram objasniti kako je došlo do toga. To ljeto sam bila asistent redatelja na jednoj predstavi i putovali smo u Budvu, bilo je radno. Poslije toga išla sam preko bare da vidim svoje i da se odmorim, a u svemu tome sam se dogovarala sa dečkom, s kojim sam bila u vezi na daljinu, da kada se vratim u Sarajevo on dođe tu da provedemo neko vrijeme skupa. Čim sam došla jedva sam čekala da ga vidim, i nazovem ga na Skype-a nadajući se da je on već spakirao kofere. Na moju žalost i blagi šok, vidim kako u slow motion-u otvara usta i govori “ipak neću moći doći”.
U tom trenutku u mom mozgu se otvara mini pakao, početak je veze pa je prirodno da ne želim djelovati momku kao da sam totalno pukla, a u isto vrijeme protiv sebe se teško boriti. Gledam ga i govorim ok, sve ok, i zalupim laptop demonstrativno.
Poslije toga sjednem, polemiram sama sa sobom, u nevjerici sam. Da li sam nešto krivo napravila, ili rekla? Je li bolji, i više vrijedi od mene? Zar ni on nije jedva čekao da me vidi nakon mjesec i pol neviđanja? Jesam li budala? Jesam previše zainteresirana? Prebrzo?
Svaka cura na početku veze se sigurno našla sa sličnim pitanjima, i žao mi je što tada nisam shvatila da ne trebam opravdavati svoje razmišljanje.
Ujutro u pola 6 čujem zvono na vratima, pogledam kroz prozor, a on je tu. Bez prtljage i ičega, samo on.
Zbunjeno i sretno trčim da otvorim, i osjećam neopisivu sreću u čvrstom zagrljaju muškarca. Muškarca za kojeg sam u tom trenutku znala da je moj vječni saputnik.
Nismo trebali ništa jedno drugome objašnjavati, izvinjavati se, govoriti, taj trenutak je izbrisao sva moja pitanja. U tom trenutku sam znala da vrijedim. Koliko god to tužno zvučalo iz ove vizure, svi se nađemo u nekom periodu gdje nismo sigurni sami sa sobom. Nismo sigurni ni kako nas drugi percipiraju. Bojimo se reakcije na naše ponašanje, naše misli, na nas. U tom trenutku sam znala da vrijedim. Ta osoba koja me čvrsto grli je isto to znala, zato je tu.
Zašto nisam vjerovala do tada da će neko sjesti u bus i doći da baš mene vidi, ne znam ni danas. Neke stvari je bolje da ostanu tamo gdje jesu, a ja danas samo znam da je moj vječni partner, iako daleko od mene, znao koliko vrijedim, sjeo u bijeli mini bus čika Bakira, i došao da me snažno zagrli.
Pošto sam u tom periodu bila psihički bućkuriš,gdje mi je mozak bio začinjen sa previše začina, evo recept za bosanski lonac po mom guštu.
RECEPT ZA BOSANSKI LONAC A LA MIRNA:
· pola kg junetine isjeckane na kockice, ili veće komade (po volji)
· 4 krompira
· 3 mrkve
· glavica bijelog luka
· 3 čehna češnjaka
· pola glavice svježeg kupusa
· dvije rajčice izrendane
· so, papar, slatka paprika
· 1 lovorov list
· 1 čajna žlica koncentrata rajčice
Na malo putera i ulja propržiti sjeckani luk, češnjak, i mrkvu. Dodati meso, papar, slatku papriku, i sol. Kada meso dobije boju sa svih strana, dodati izrendanu rajčicu i malu žlicu koncentrata. Krompir koji je prethodno oguljen i izrezan na četvrtine, staviti preko mesa. Preko krompira staviti izrezan kupus, te zaliti vodom tako da prekrije kupus. Dodati lovorov list, i eventualno još začina po želji i potrebi. Kuhati na laganoj vatri oko 2 sata.
Mljac!
-M.